Živimo u
doba kad su najbitnije ocjene kao podloga za daljnje obrazovanje, za budući
posao i samo budućnost. Danas, djeca su pod sve većim pritiskom, te svaki korak
koji učine oblikovat će njihovu budućnost. Prema nekim istraživanjima, djeca su
danas pod istom dozom stresa kao i pacijenti u psihijatrijskim ustanovama
70-ih. Pritisak dolazi sa svih strana, od obrazovnog sustava, od profesora te
od samih roditelja. To djecu dovodi do toga da i sama uvijek žele više, bolje i
kvalitetnije. No tanka je granica između pozitivnog i negativnog
perfekcionizma. Perfekcionizam se može definirati kao težnja za nepogrešivošću
koja može imati negativne posljedice za funkcioniranje pojedinca.
Pa koliku ulogu zapravo roditelji imaju u svemu tome? Pomažu li oni ili odmažu u procesu obrazovanja svoje djece?
Pa koliku ulogu zapravo roditelji imaju u svemu tome? Pomažu li oni ili odmažu u procesu obrazovanja svoje djece?
Cilj
istraživanja Povezanosti obrazovnih
očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma
njihove djece bio je utvrditi povezanost obrazovnih očekivanja roditelja,
te dječjih procjena roditelja s pojedinim dimenzijama perfekcionizma djeteta.
Profesorice Mia Grbavac i Ana Slišković pobliže su istražile ovaj problem. Za
svoje istraživanje iskoristile su uzorak od 93 obitelji, 93 učenika od prvog do
četvrtog razreda i njihovih roditelja.
Obrazovna
očekivanja roditelja i roditeljsko ponašanje prema djeci mogu voditi problemima
u prilagodbi djece, pa tako i u razvoju negativnih aspekata perfekcionizma.
Iako se na perfekcionizam gleda kao na jednodimenzionalan konstrukt koji
najbolje definira težnja za nepogrešivošću, on zapravo ima višedimenzionalnu
prirodu. Osnovne dimenzije perfekcionizma su: pretjerano visoki osobni
standardi, pretjerana zabrinutost oko pogrešaka u izvedbi, sumnja u kvalitetu
vlastite izvedbe, pretjerano naglašavanje preciznosti, reda i organizacije, te
uloga očekivanja i procjene od strane roditelja. Postoje i pozitivni i
negativni aspekti perfekcionizma. Osoba s visokom razinom pozitivnog
perfekcionizma postavlja sebi visoke zahtjeve, radi veoma savjesno i odgovorno,
trudeći se da dosegne postavljene ciljeve. S druge strane, osnovne
manifestacije neadaptivnog perfekcionizma su: previsoko postavljene ambicije,
često u neskladu s sposobnostima, obuzetost pogreškama, nesigurnost u vezi s
akcijom koju treba poduzeti, te stalno nezadovoljstvo postignutim. Također,
negativan perfekcionizam može dovesti i do različitih poremećaja.
Prema mišljenju perfekcionista, roditelji tj. roditeljski stil odgoja glavni su razlog njihova perfekcionizma. Tu se ističu dvije dimenzije roditeljskog ponašanja: roditeljska kontrola i emocionalnost. Emocionalna toplina i prihvaćanje od strane roditelja pozitivno utječu na razvoj djeteta, dok pretjerana kontrola sputava dijete i time negativno utječe na njegov razvoj. Također, obrazovna očekivanja roditelja mogu igrati veliku ulogu u razvoju perfekcionizma. Visoka očekivanja roditelja mogu biti popraćena prihvaćanjem i toplinom ili nekonzistentnim nagrađivanjem i kažnjavanjem. Međutim, postoje i roditelji čija su visoka očekivanja povezana s kritikama, kaznama ili nedostatkom prihvaćanja i topline ako dijete ne zadovolji njihove visoke standarde. Budući da su djeca izuzetno osjetljiva na kritike svojih roditelja, takvim ponašanjem se kod djece može razviti negativni perfekcionizam. Prema Modelu socijalnih očekivanja djeca uče da mogu dobiti roditeljsku ljubav i odobravanje samo ukoliko budu savršena. Kada takvo dijete nije u stanju ispuniti roditeljska očekivanja, ono razvija kronični osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Roditeljsko zanemarivanje, također, može dovesti do istog ishoda. Takvi roditelji nemaju nikakva očekivanja od djeteta i ne daju mu nikakve smjernice, zbog čega djeca sama sebi počinju postavljati visoke standarde i ciljeve.
Prema mišljenju perfekcionista, roditelji tj. roditeljski stil odgoja glavni su razlog njihova perfekcionizma. Tu se ističu dvije dimenzije roditeljskog ponašanja: roditeljska kontrola i emocionalnost. Emocionalna toplina i prihvaćanje od strane roditelja pozitivno utječu na razvoj djeteta, dok pretjerana kontrola sputava dijete i time negativno utječe na njegov razvoj. Također, obrazovna očekivanja roditelja mogu igrati veliku ulogu u razvoju perfekcionizma. Visoka očekivanja roditelja mogu biti popraćena prihvaćanjem i toplinom ili nekonzistentnim nagrađivanjem i kažnjavanjem. Međutim, postoje i roditelji čija su visoka očekivanja povezana s kritikama, kaznama ili nedostatkom prihvaćanja i topline ako dijete ne zadovolji njihove visoke standarde. Budući da su djeca izuzetno osjetljiva na kritike svojih roditelja, takvim ponašanjem se kod djece može razviti negativni perfekcionizam. Prema Modelu socijalnih očekivanja djeca uče da mogu dobiti roditeljsku ljubav i odobravanje samo ukoliko budu savršena. Kada takvo dijete nije u stanju ispuniti roditeljska očekivanja, ono razvija kronični osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Roditeljsko zanemarivanje, također, može dovesti do istog ishoda. Takvi roditelji nemaju nikakva očekivanja od djeteta i ne daju mu nikakve smjernice, zbog čega djeca sama sebi počinju postavljati visoke standarde i ciljeve.
U
istraživanju su profesorice Mia Grbavac i Ana Slišković za mjerenje koristile nekoliko
upitnika. Za roditelje koristile su Skalu
obrazovnih aspiracija i očekivanja za adolescente (SEAEA), čime su se
provjeravala tri faktora: Očekivanje i
vrednovanje školovanja, Priprema za školska postignuća te Promjenjivost
očekivanja i aspiracija. Tu su se provjeravale činjenice poput: Realno je očekivati da će moje dijete
završiti fakultet.; Moja očekivanja prema obrazovanju mog djeteta mijenjaju se
kako ono odrasta.; Potičem svoje dijete da istraži različite fakultete i
sveučilišta. Učenici su ispunjavali Upitnik
za procjenu roditeljskog ponašanja-CRPBI-57, gdje su procjenjivali
ponašanje svojih majki i očeva. Tu su se mjerile temeljne dimenzije
roditeljskog ponašanja: 1) emocionalnost
(prihvaćanje, odbacivanje djeteta); 2) psihološka kontrola i 3) bihevioralna
kontrola. Učenici su, također, ispunjavali Višedimenzionalnu skalu perfekcionizma-MPS-F, gdje se
perfekcionizam mjeri kroz šest dimenzija: osobni
standardi, zabrinutost zbog pogrešaka, roditeljska očekivanja, roditeljska
prigovaranja, dvojba u vlastitu izvedbu te organiziranost.
Rezultati
istraživanja pokazali su povezanost između različitih dimenzija pefekcionizma,
s jedne, te obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja, s druge strane.
Pokazalo se da su značajni korelati pozitivnih aspekata perfekcionizma
očekivanje i vrednovanje obrazovanja roditelja, sudjelovanje majke u pripremi
za obrazovna postignuća te dječja procjena prihvaćanja od strane roditelja. U
negativnim aspektima perfekcionizma značajno su povezani dječja procjena
prihvaćanja, psihološke i bihevioralne kontrole od strane roditelja te očeva
promjenjivost obrazovnih očekivanja. Nadalje, rezultati su pokazali da su
pojedinačne mjere pozitivnog perfekcionizma, te pozitivni perfekcionizam
pozitivno povezani s očekivanjem i vrednovanjem obrazovanja roditelja. Dakle,
djeca će, u prosjeku, sama sebi postavljati više osobne standarde te biti u
svom djelovanju organiziranija što su očekivanja i vrednovanja obaju roditelja
veća. Također, rezultati pokazuju da majke, u prosjeku, više sudjeluju u
pripremi djeteta za obrazovna postignuća u odnosu na očeve, te djeca
procjenjuju da ih majke više prihvaćaju kao i da pokazuju više psihološke
kontrole u odnosu na očeve.
Smatrate li
da neki roditelji pretjeruju u očekivanjima kod svoje djece? Što je po vama
pravilno podržavanje djeteta?
Jeste li se ikada susreli kod koga su roditeljska očekivanja izazvala negativan perfekcionizam?
Više o članku možete pronaći u članku: Povezanosti obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece autorica Mie Grbavac i Ane Slišković (http://hrcak.srce.hr/169723)
Jeste li se ikada susreli kod koga su roditeljska očekivanja izazvala negativan perfekcionizam?
Više o članku možete pronaći u članku: Povezanosti obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece autorica Mie Grbavac i Ane Slišković (http://hrcak.srce.hr/169723)
Smatram da postoje roditelji koji imaju prevelika očekivanja od svoje djece. Vjerujem da je to liječenje vlastitih frustracija, odnosno ono što oni nisu uspjeli postići u svom životu žele da njihovo dijete ostvari to što oni nisu. Treba poštovati dječje želje i interese jer će jedino tako dijete sretno rasti i razvijati se. Susrela sam se više puta s djecom kod kojih su roditeljska očekivanja izazvala negativni perfekcionizam i reakcije takve djece znale su biti na granici ludila. Neugodan prizor za vidjeti.
OdgovoriIzbriši
OdgovoriIzbrišiNeki roditelji su preambiciozni što se tiče očekivanja od njihove djece. Roditelji trebaju shvatiti da je u biti najvažnija stvar da im je dijete sretno, a ne da bude psihički preopterećeni njihovim frustracijama. Roditelji, odnosno majka moje prijateljice ju je stalno tjerala da ide na neke aktivnosti,a neke od njih su bile: njemački, japanski, tenis, sviranje, mislim čak i judo. majka bi doslovno došla i rekla joj da izabere između dvije stvari. Mislim da je majka na kraju ipak htjela najbolje za nju, no nije znala na koji način to pokazati.
Smatram da ima roditelja koji ptetjeruju u očekivanjima kod svoje djece. Susrela sam se s djecom čiji su ih roditelji upisali na previše izvannastavnih aktivnosti, a najčešća izlika koju znam čuti je da se oni kao mali nisu mogli baviti sportom, završiti glazbenu školu/nisu imali prilike naučiti jezik, te svoje neostvarene želje proiciraju na jadnu djecu koja su još neostvarena i zapravo još ne znaju što ih zanima.
OdgovoriIzbrišiIstina je da ih roditelji malo "poguraju" prema određenom smjeru, ali nije u redu ih preopteretiti kako bi ostvarili želje roditelja ili im nahranili ego jer su to njihova djeca koja se stignu baviti tim svim aktivnostima.
Slušanje djece i njihovih potreba i podržavanje u onom za što pokažu interes je dobar put za njih.
Zrinka Matezović, UFRI
Smatram da većina roditelja često pretjeruje s očekivanjima od djece što može vrlo negativno utjecati na djecu. Preveliko očekivanje roditelja jedan je od stresora koji utječu na djetetov razvoj i uspjeh u školi. Smatram da bi roditelji uvijek trebali podržavati djecu, i u dobru i u zlu i to je jedino ispravno podržavanje djeteta ( u normalnim situacijama naravno, ako je dijete dobilo jedinicu npr. )
OdgovoriIzbrišiNisam se nikad susrela s djetetom koje je bilo pod utjecajem negativnog perfekcionizma.
Smatram da ponekad roditelji očekuju previše od svog djeteta jer oni sami nisu u tome uspjeli i svoje frustracije ''lječe'' na djeci tako da im zadaju previsoke ciljeve i da ih tjeraju više od njihovih mogućnosti. Prema mom mišljenju, pravilo podržavanje djeteta je kada roditelj sasluša dijete u svim problemima koji ga muće, da mu pruža podršku i da vjeruje u dijete i u njegove mogućnosti i znanja.
OdgovoriIzbrišiSmatram da neki roditelji previše očekuju od svoje djece jer vjerojatno žele da njihovo dijete bude najbolje ili jednostavno sami nisu postigli u životu što su htjeli. Smatram da to može loše utjecati na djecu.
OdgovoriIzbrišiSigurna sam da postoje roditelji koji imaju prevelika očekivanja od svoje djece i zbog toga vrše veliki pritisak na svoju djecu. Na taj način roditelji uglavnom liječe neke svoje neispunjene želje i snove.Mislim da to jako loše utječe na djecu što sam vidjela na nekoliko primjera u školi. Takva djeca su gotovo zaluđena onime što će reći njihovi roditelji i to im je glavna vodilja u životu.
OdgovoriIzbrišiRoditelji žele najbolje za svoju djecu, ali mnogi u tome pretjeruju te pređu u stanje koje može samo negativno utjecati na dječji razvoj.
OdgovoriIzbrišiMoji roditelji su mi uvijek govorili da učim samo zbog sebe, a ne zbog njih ili učitelja i to mi je uvelike pomoglo jer sam mogla učiti ono što sam htjela, a da nisam osjećala pritisak da moram biti u svemu najbolja.
Moja mama je u početku mog školovanja bila jako stroga i to je jako loše utjecalo na mene. Kasnije je popustila jer je shvatila što mi to radi, ali je već bilo kasno. Sama sam sebi počela stvarati pritisak i bila uvjerena da ću iznevjeriti sve ako budem imala lošije ocjene. Zadnjih par godina pokušavam drugačije gledati na školski uspjeh, ocjene...
OdgovoriIzbrišiSmatram kako većina roditelja ne radi to svjesno, jednostavno svi žele najbolje za svoje dijete, samo štonekada nesvjesno to najbolje pređe u djeci nemoguće, svi roditelji trebali ti najbolje znati sposobnosti svojeg djeteta.Uredu je "tjerati" dijete tu i tamo kako bi i dijete samo vidlo da možda granica preko koje su oni mislili da ne mogu proći ipak nije tu, ali pretjerivanje svakako zna natjerati dijete da se osjeca razočarano samo u sebe.
OdgovoriIzbrišiNormalno je i razumljivo da roditelji žele da njihova djeca upišu dobre fakultete i da ih završe kako se kasnije ne bi mučila u životu. No, neki roditelji pretjeruju i time psihički uništavaju svoju djecu. Sve ocjene moraju biti same petice, moraju se učiti razni strani jezici te pri tome trenirati barem jedan sport. Ovakvi roditelji bi trebali upoznati svoje dijete i vidjeti njegove stvarne interese.
OdgovoriIzbrišiRoditelji mi nikada nisu stvarali pritisak i tražili od mene same petice. Ukazali su mi na važnost učenja te sam ja sama težila bolji ocjenama (iako one nisu mjerilo uspjeha i znanja). Nisu mi diktirala upis srednje škole niti fakulteta.
Izvrsna tema ! Neki roditelji definitvno previše tjeraju svoju djecu da ostvare neke njihove snove što ih zapravo sputava da otkriju što sami žele. Smatram da roditelj mora objasniti svom djetetu što je najbolje za njega, ali mu dati slobodu da sam izabere svoj put.
OdgovoriIzbrišiNeki roditelji imaju prevelika očekivanja od svoje djece što nekada može negativno utjecati na njihov razvoj. Svako dijete ima neke ciljeve koje želi ostvariti, ali se oni često kose s očekivanjima roditelja. Za primjer mogu uzeti prijateljicu iz srednje škole. Otac ju je nagovarao i na neki način i tjerao da upiše medicinu i postane doktor, ali to se kosilo sa njezinim željama. Ona je željela upisati KIF, međutim zbog oce nije ostvarila svoje želje. Toliki pritisak koji je otac vršio nad njom i nad upisom na medicinu rezultirao je tim da na kraju nije upala ni na jedan fakultet koji je prijevila i izgubila je godinu. Roditelji trebaju podržavati svoju djecu i uputiti ih da rade ono što je najbolje za njih, a ne da ispunjavaju svoje frustracije na vlastitoj djeci.
OdgovoriIzbrišiSmatram da roditelji cesto imaju prevelika ocekivanja od djece ili ljece svoje frustracije na njima. Trebalo bi vise educirati roditelje koje su posljedice takvog ponasanja za njihovu djecu.
OdgovoriIzbrišiRoditelji često žele svojoj djeci priuštiti sve što im njihovi roditelji nisu mogli priuštiti pa ih vjerojatno zbog toga "forsiraju" da upisuju zahtjevne škole i fakultete. Smatraju da će djeca biti sretnija ako budu financijski zbrinuta pa onda negdje "po putu" izgube osjećaj da bi trebali pružiti i malo ljubavi.
OdgovoriIzbrišiPostoje roditelji koji vrše preveliki pritisak na svoju djecu i doslovno ih uništavaju. Znam puno ljudi koji su upisali gimnazije zbog roditelja i 4 godine se mučili, a fax nisu upisali. Zbog roditelja koji im nisu dopuštali da upišu srednju strukovnu školu su si uništili život. Mogli su se baviti onime što ih zanima i uživati u životu, a sad nemaju ništa. Roditelji jesu tu da izvedu djecu na pravi put, ali ih moraju podržavati da djeca sama izaberu svoji put.
OdgovoriIzbrišiOdlična tema! Smatram da itekako postoje roditelji koji previše očekuju od svoje djece i konstantno im postavljaju neke ciljeve i stvaraju im pritisak što naravno nikako nije dobro i ne može rezultirati pozitivnim ishodima.
OdgovoriIzbrišiPoticati dijete na uspjeh sa strane roditelja je odlična stvar, no kada se roditelj više fokusira na uspjeh nego na samo dijete dolazi do problema. Treba imati umjerenost kada se dijete potiće da uspije u životu, ne im ogorčavat život i iskazivat nezadovoljstvo kada ne ispune naša očekivanja.
OdgovoriIzbrišiSmatram da roditelji nekad znaju pretjerivati u takvim stvarima, recimo u ocjenama i slično. Pravilno podržavanje djeteta je pokazivanje djetetu da smo uz njega i da nam je drago ako ga nešto posebno zanima te poticanje da ustraje u tome. Susrela sam se s takvim osobama čiji su roditelji isključivo tražili perfekcionizam. To nikako nije pozitivno te dovodi dijete do stresa. Dijete bi trebalo samo odrediti koliko je ono sposobno za rad i suradnju u određenom predmetu te shvatiti kako bi trebalo uložiti trud i za ostale predmete iako a ne zanimaju. Nije potrebno tjerati dijete na nešto što ne želi jer to ne može dovesti do nečeg pozitivnog.
OdgovoriIzbrišiDosta roditelja pretjeruje u svojim očekivanjima, te zapravo "liječe svoje frustracije" i svoje želje pokušavaju pretočiti na dijete bez da njih pitaju što oni žele. Pravi roditelj bi trebao poticati djetetove interese i planove; a ne braniti sve ili još gore tjerati ga da radi nešto što ne želi nego što roditelj želi.
OdgovoriIzbrišiJedan od važnijih problema današnjice. Smatram da su roditelji puni kompleksa što se tiče njihovog obrazovanja pa to pokušavaju nadomjestiti veličanjem svoje djece i visokim očekivanjima njihovog budućeg obrazovanja odnosno života. Bili roditelji ili ne, svaki pojedinac zna što je najbolje za njega i smatram da samo suvremeno doba dovodi do slobode realiziranja i donošenja odluka!
OdgovoriIzbrišiMoj otac je uvijek od svoje djece (nas je 3) očekivao da ćemo biti dr, mr, sc i ono 5.0 učenici da će ponude za poslove i životne prilike prštati sa svih strana. To je nam je svima stvaralo dodatan stres i neprilike kada ne bi ispunili njegova očekivanja...ali razgovorom smo se nekako oslobodili tog pritiska i radimo ono što želimo bez straha što će biti ne bude li savršeno i najbolje odrađeno. Bitna je ravnoteža i sreća djeteta a ne ideali i iluzije koje si roditelji zacrtaju za dijete.
OdgovoriIzbriši