Zlostavljanje djece: oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanje

Zlostavljanje djece često se provlači po novinama, te je čest problem današnjice. Iako nekad normalno (udaranje zločeste djece), danas je dobilo potpuno nov smisao. Danas se zlostavljanje djece odnosi na fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zanemarivanje djece. Razvitkom društva, javilo se sve više organizacija koje pozivaju djecu da se jave u slučaju zlostavljanja, te se broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja povećao. Da bi se sam broj zlostavljanja smanjio, istom se treba posvetiti odgovarajuća pozornost. 

Kao budućem učitelju, i na meni je da pokušam otkriti takvo ponašanje, a ako sam u mogućnosti, zaustaviti ga ili sama, ili se obratiti nekome tko može. Za ovaj osvrt odabrala sam članak dr.sc. Renate Miljević-Riđički, koja govori o oblicima zlostavljanja i njihovom prepoznavanju. Važno je da smo svi svjesni onoga što se događa oko nas, te da djelujemo, ne da samo pasivno gledamo, i čekamo kada će netko nešto napraviti umjesto nas.

Razlikujemo četiri osnovna oblika zlostavljanja djece: fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zanemarivanje, tj. zapuštanje djece. Započet ćemo sa fizičkim zlostavljanjem. To je zlostavljanje gdje se djetetu namjerno nanose povrede: udaranjem, tresenjem, stezanjem, griženjem i sličnim. Također, nasilno hranjenje, grubo presvlačenje te samo grubo postupanje s djetetom također spadaju pod fizičko zlostavljanje, koje može prouzročiti modrice, opekotine, frakture, te raznorazne povrede koje su ponekad i smrtne. No povrede ne moraju biti uzrokovane samo šakom, rukom, glavom, nogom ili sl., one mogu biti uzrokovane i štetnim lijekovima, drogom ili alkoholom. Fizičko zlostavljanje u djece često rezultira dugogodišnjim oporavkom od emocionalne traume. No dijete ne mora biti izravno fizički zlostavljano, može biti i svjedok zlostavljanja u obitelji. Djeca koja žive u nesređenim obiteljskim okolnostima, sama često postaju zlostavljači. To možemo vidjeti već u predškolskoj dobi kod djece koja napadaju drugu djecu. Također, fizičko zlostavljanje djeteta može početi već u prenatalnom periodu gdje se koristi fizički napad kao odgovor na pokrete fetusa, zanemarivanje i nezaštićivanje fetusa od alkohola, nikotina, droga i sl. te namjerno izazivanje pobačaja. U usporedbi s ostalim oblicima zlostavljanja, ove znakove najlakše je uočiti i prepoznati po čestim ozljedama te skrivanjem istih, otežanim i bolnim pokretima, te sklonosti samoranjavanju, povlačenju ili agresiji, bježanju od kuće i sl. Dijete koje je emocionalno zlostavljano ne dobiva pažnju ili ljubav, ili mu se neprestano prijeti i ruga, te ga se omalovažava. Roditelji koji uopće ne pokazuju ljubav i privrženost, već stalno viču, prijete i kritiziraju dijete, gdje dijete gubi povjerenje u sebe i postaje nervozno i povučeno, emocionalno zlostavljaju svoje dijete. Nedostatak povjerenja u sebe i druge, povlačenje i agresija; nervozni postupci; nepovjerenje u druge; poremećaji spavanja; poremećaji hranjenja; tikovi; bježanje od kuće te pokušaji samoubojstva su znakovi emocionalnog zlostavljanja. Seksualno zlostavljanje je ako odrasla osoba osoba prisiljava dijete da sudjeluje u bilo kojem obliku seksualne aktivnosti: ljubljenju, dodirivanju genitalija ili grudi, snošaju, oralnom seksu ili gledanju i pokazivanju pornografskog materijala. Ono može imati izrazito štetne i dugotrajne posljedice, kako seksualno zlostavljana djeca mogu i sama postati napadači. Također, seksualno zlostavljanje nije samo između odrasle osobe i djeteta, već ga može počiniti i dijete djetetu. Znakovi seksualnog zlostavljanja su sljedeći: problematično ponašanje; smanjene kognitivne sposobnosti i školsko postignuće; slaba socijalna prilagodba; depresivni i suicidalni simptomi; impulzivne reakcije te nezadovoljavajući odnosi u obitelji. Također, tu još možemo dodati i medicinske indikatore zlostavljanja: prisutnost sjemena; genitalne i analne povrede; trudnoću; pozitivan test na sifilis ili gonoreju; HIV-infekciju te naglašeno povećan otvor himena u odnosu na dob, uz povrede himena ili zaliječene povrede i ožiljke bez adekvatnog objašnjenja kako su one nastale. Postoji i složeniji i teži oblik seksualnog zlostavljanja, incest. Žrtve incesta podložne su cijelom nizu psiholoških problema dugi niz godina: depresivnim simptomima; osjećaju obilježenosti, otuđenosti i izoliranosti; problemu samopoštovanja; poteškoćama u interpersonalnim odnosima i socijalnoj prilagođenosti; problemima sa seksualnošću; negativnim osjećajima; strahu i anksioznosti; pretjeranoj brizi za sigurnost drugih te psihosomatskim simptomima. Do zanemarivanja, tj. zapuštanja djece dolazi kada roditelji ne zadovoljavaju osnovne dječje potrebe, kao što su primjerena hrana, odgovarajuća odjeća, toplina i medicinska njega. Dijete koje je zanemareno često izgleda bijedno, tj. ima zapuštenu i neodgovarajuću odjeću, prljavu kosu i sl., izgladnjelo je, agresivno se ponaša, ima problema s hranom, povlači se u sebe, često je pospano, te ima teškoće sa svladavanjem školskog gradiva. Djeca koja su zanemarivana tri do pet godina pokazivala su sljedeće poremećaje u ponašanju: kriminalitet; skitnju; poremećen odnos prema školi; bježanje od kuće te prekomjerno uživanje alkohola.

Uzroci zlostavljanja dolaze iz svih smjerova. Njihove uzroke možemo pronaći u okolnostima vezanima uz iskustva iz djetinjstva, neadekvatnu roditeljsku skrb, same odnose u obitelji, te društvene stresove. Iz različitih izvora saznajemo da je zlostavljanje djece proizvod složene interakcije karakteristika roditelja te socijalnih uvjeta i kulture u kojoj se oni nalaze.

Kao što sam već spomenula, zlostavljanje je velik problem današnjice. Ono se prenosi s generacije na generaciju, s roditelja na dijete, s počinitelja na žrtvu zlostavljanja. I iako se često upozorava na različite slučajeve zlostavljanja, ono se često i zanemaruje. Uvjereni smo da će se uvijek naći netko tko će se umjesto nas pozabaviti tim problemom. No da bi se ono bar djelomično iskorijenilo, trebamo svi udružiti snage i pomoći da se ono otkloni. Poduzmimo nešto zajedno! 

Više o članku možete pronaći u članku: Zlostavljanje djece: oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanj autorice Renate Miljević-Riđički (http://hrecak.srce.hr/32356)

Televizijski program kao nastavno sredstvo u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija

21. stoljeće donijelo je i novi tehnološki napredak; televiziju, Internet, video igrice i sl. Tehnologija se mijenja iz dana u dan, a mi smo svakim danom sve više vezani uz nju. Kako i sve ostalo, tako nas i televizijski program prati od najmlađih dana pa sve do starosti. Iako tek rođeni, upijamo informacije sa svih strana, pa tako i od televizije u pozadini. Što smo stariji, sve više shvaćamo bit televizije i sve smo vezaniji uz njezine zabavne sadržaje. Kao djeca počinjemo s crtićima, a kako odrastamo, tako se usredotočujemo na sve složenije programe, filmove, serije i slično. Također, sve više slobodnog vremena provodimo pred tim medijem, iako toga nismo ni svjesni. Televizija utječe na naša razmišljanja, stavove i poglede na svijet. Kroz razne medije učimo, zabavljamo se i kratimo vrijeme. Iako nam većinom televizija predstavlja razonodu i odmor, ona može imati i pozitivne učinke na nas. Naime, televizijski program nam pruža mnogo informativnih sadržaja, no mi se nekako, uvijek, okrećemo onima zabavnih sadržaja. Da bi medijske kompetencije imale pozitivan učinak na nas, trebamo biti medijski pismeni. Kao budućoj učiteljici, smatram da je ovo tema koja će se jednog dana doticati i mene same. Kako se razvijamo, razvija se i tehnologija, a samim time i naša struka. U ovom sam se osvrtu odlučila baviti člankom vezanim uz medije, tj. televizije, kako ona utječe na nas, te kako je možemo iskoristiti u pozitivne svrhe. 

Već se duže vrijeme priča o uvođenju medijske kulture u nastavni program. To jest, medijska kultura uvedena je u nastavni program, no samo u sklopu nastave hrvatskog jezika, te joj se ne pridodaje mnogo pažnje. Viša asistentica komunikologije, dr.sc. Tijana Vukić, te studentica apsolventica diplomskog studija Kultura i turizam, Iva Youens pobliže su istražile ovaj problem i napravile istraživanje na temu televizijskog programa kao nastavnog sredstva u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija. Ciljevi njihovog istraživanja bili su utvrditi imaju li učenici šestog razreda temeljne televizijske medijske kompetencije, stavove nastavnika o važnosti te teme, njezinom uvođenju u obvezne predmete te koliko je sadržaja na tu temu trenutno zastupljeno. Iz prijašnjih istraživanja, utvrđeno je da učenici nemaju razvijene temeljne medijske kompetencije koje se odnose na televiziju, te je koriste uglavnom za zabavu. Njih je najviše zanimalo kako to možemo promijeniti, te su nakraju i došle do konkretnih i odmah primjenjivih rješenja, uvodeći male, financijski ne zahtjevne, mjerljive i istog trena provodljive promjene. No o tome malo kasnije.

Medijska pismenost kao ishod medijskog odgoja i obrazovanja, a koja podrazumijeva znanje o tome kako primiti, obuhvatiti, analizirati i vrednovati medijske poruke, te koja se tumači kao pismenost 21. stoljeća, tom uzrastu potrebna je zbog sveprisutnosti medija u društvu koji utječu na oblikovanje mišljenja, uvjerenja i stajališta te koji su svakidašnji izvor zabave, odmora i obrazovanja. Medijska pismenost pretpostavlja hrabrost suprotstavljanja nametnutome, tj. kako pronaći potrebno, ali kako to i kritički vrednovati. Njihov rad ograničen je izborom televizije kao masovnog medija, jer djeca najveći dio medijskog vremena provode ispred istog. Činjenica je da današnja djeca ne mogu zamisliti život bez televizije, a time ona dobiva veliku moć nad njima. To loše utječe na djecu jer oni nemaju razvijenu svijest o negativnim učincima same televizije, kako na njihovo zdravlje, tako i na odnose.

Dr.sc. Vukić i studentica Youens na taj problem gledale su kroz oči pedagogije i komunikologije, no svojem istraživanju pristupile su iz perspektive razvojnog problemskog istraživanja. Testirale su tri temeljne i tri pomoćne hipoteze. Za uzorak su koristile učenike šestog razreda OŠ Vidikovac iz Pule. Prva temeljna hipoteza glasi: Učenici petih i šestih razreda osnovne škole nemaju temeljno teorijsko znanje o televiziji ni temeljne sposobnosti za korištenje njezinih sadržaja. Ta se hipoteza ispostavila točnom, jer su rezultati pokazali da učenici ne poznaju terminologiju, te ne znaju klasificirati medije niti odrediti sve medijske vrste. Prva pomoćna hipoteza glasi: Količina vremena koju učenici provode pred televizorom neprimijenjena je. Ta hipoteza također se ispostavila točnom jer djeca u prosjeku provedu oko 4 sata dnevno gledajući televiziju. Druga pomoćna hipoteza glasi: Učenici koriste televiziju pretežno u zabavne svrhe. 72% učenika odgovorilo je da televizija služi dobivanju informacija zabavnog karaktera, što potvrđuje drugu pomoćnu hipotezu. Treća pomoćna hipoteza: Televizijski sadržaji koje učenici koriste neprimjereni su njihovoj dobi, također je točna, što potvrđuje lista najgledanijih televizijskih sadržaja (Sulejman Veličanstveni, Tajne i CSI). Druga i treća temeljna hipoteza odnose se na nastavnike i aktualni Nastavni plan i program. Druga temeljna hipoteza glasi: Nastavnici ne koriste sve mogućnosti televizijskog programa u nastavi i nisu osjetljivi na uvođenje dodatnog sadržaja u svoje predmete, a treća: Aktualni Nastavni plan i program dovoljno je fleksibilan za brzo i lako uvođenje televizijskog programa kao nastavnog sredstva za stjecanje medijskih kompetencija. Druga temeljna hipoteza ispostavila se točnom, te su dr.sc. Vukić i studentica Youens iz razgovora s profesorima saznale da je to problem preopširnosti i preopterećenosti Nastavnog plana i programa. No, 90% nastavnika pokazalo je volju i spremnost za intervenciju povećanog korištenja televizije u nastavu jer su svjesni neophodnosti uvođenja medijskoga odgoja u osnovne škole. Time dolazimo do treće temeljne hipoteze, te su voditeljice ovog istraživanja došle do rješenja kako uvesti medijski odgoj u svakodnevno obrazovanje. Zaključile su da se to može lako postići kroz domaću zadaću. Predložile su da se u sve obvezne predmete uvedu najmanje dvije domaće zadaće mjesečno koje će uključivati usvajanje, utvrđivanje ili provjeru novoga znanja metodama gledanja televizijskog sadržaja kao nastavnog pomagala i korištenja televizora kao nastavnog sredstva sa svrhom stjecanja i razvoja medijskih kompetencija. Matematičkom računicom došle su do količine potencijalnih sati za razvoj i stjecanje medijskih kompetencija na nastavi te količine ukupnog nastavnog vremena provedenog uz televizijski sadržaj. Ta suma iznosi 26,6 sati mjesečno, tj. 931 sat godišnje. To se odmah može implementirati u nastavni proces, bez velikih dodatnih napora učenika i nastavnika. Na stjecanje i razvoj televizijskih medijskih kompetencija utrošilo bi se 11,5% više od ukupnog vremena nastavnih sati svih obaveznih predmeta godišnje, što bi zapravo značilo da je aktualni Nastavni plan i program dovoljno fleksibilan za brzo i lako uvođenje televizijskog programa kao nastavnog sredstva za stjecanje medijskih kompetencija.

Televizija izravno utječe na formiranje djetetovog identiteta i njegovih sklonosti. Da bi televizija imala pozitivan učinak, trebalo bi poznavati sve pozitivne i negativne strane iste. Televizija može biti veoma poučna ako se koristi na pravilan način, tj. bitno je djecu od samog početka poučavati o njoj. Da bi se postigli najoptimalniji rezultati, znanstvenici i stručnjaci ponavljaju da je medijsko obrazovanje nužno sustavno uvesti u osnovne škole. Slobodno se vrijeme djece, kojeg ionako najviše vremena provode pred televizijom, može usmjeriti prema razvijanju svijesti o drugim društvenim funkcijama televizije što će ih osposobiti za samostalno reguliranje televizijskog sadržaja kojega prate. 

Po mom mišljenju, medijsku pismenost nije važno uvesti samo u škole, već bi se tim pitanjem trebali pozabaviti i sami roditelji, te početi pratiti što njihova djeca gledaju i odvraćati im pažnju od neprimjerenih sadržaja. I iako djecu treba naučiti medijskoj pismenosti, s druge strane, treba je i odvojiti od nje. Živimo u takvo doba, da su nam tehnologija i mediji prijeko potrebni za normalan život, no zaboravili smo na pravo djetinjstvo. Djeca više ne provode vrijeme s drugom djecom igrajući se na ulici. Pravo je čudo vidjeti neko dijete na igralištu. Sjećam se, dok sam ja bila dijete, vrijeme sam provodila igrajući se s drugom djecom kad god sam stigla, odnosno do kada se „svijetla nisu upalila“. Dolazila sam kući sva zaprljana, izgrebana, ali s osmjehom na licu. Današnja djeca samo sjede za računalima, igrajući video igrice, ili gledajući televiziju. Normalan razgovor oči u oči postao je nepoznanica, te se sve odvija preko društvenih mreža. Moja generacija tek se kasnije susrela sa svom tom tehnologijom, bar što se društvenih mreža tiče, te smo imali kvalitetnije djetinjstvo nego djeca danas, iako nam medijska pismenost u školama nije bila poznata. Smatram da je važnije da djeci pružimo pravo sretno djetinjstvo, te ih pokušamo odvojiti od televizije do što kasnijeg perioda odrastanja. U životu su nam bitniji socijalni odnosi od medijske pismenosti i televizije. Televizija nam nikud neće pobjeći, dok bi se neka prijateljstva zbog iste mogla i ugasiti. Prava sreća se nalazi u dobrim međuljudskim odnosima, a ne u onome što nam mediji pokušavaju nametnuti.

(...)

I ne pokušavaj više odrasti.

Nego se zaigraj.

Zaigraj se beskrajno

S ovim svijetom.

Kao s gumenom loptom...

I teci.

Teci bistrim potokom djetinjstva.

Kao da nikada nećeš postati.

Velika, prljava i mutna rijeka...

                                   Saša Užarević

Više o samoj temi možete pronaći u članku: Televizijski program kao nastavno sredstvo u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija autorica Tijane Vukić i Ive Younes (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=209591)