Kako adolescenti iz 18 zemalja vide svoju budućnost, te kako se nose s njom?

Biti prestrašen u vezi budućnosti tijekom prelaza u odraslost nije novost. Adolescenti se općenito boje neuspjeha u školi ili kasnijeg ne pronalaska posla. U usporedbi s prošlosti, trenutni životni uvjeti za adolescente u većini zapadnih, industrijaliziranih država su karakterizirani dugotrajnim školovanjem i raznim opcijama budućeg zaposlenja, ali i nesigurnosti kod biranja karijere. Iako se nudi sloboda u biranju buduće karijere, adolescenti su često suočeni s raznim mogućnostima ili nemogućnostima zaposlenja. Iako takve socijalne promjene mogu biti percipirane kao pozitivni izazovi, s druge strane izazivaju anksioznost. Mladi ljudi sve su više zabrinuti oko svog školovanja kako ono određuje njihov budući život. Najnovija istraživanja pokazuju kako se adolescenti, osobito iz Europe, puno više stresiraju nego 1990-ih te se ti strahovi i brige oko budućnosti povezuju se s stresom u školi. U mnogo država, adolescenti se sve više i više brinu oko dobrih ocjena i dobrih fakulteta.

Ovo istraživanje bavi se pitanjem kako adolescenti iz 18 zemalja vide svoju budućnost, te kako se nose sa budućnosti i kako se nose sa stresom vezanim uz školu. U svakoj državi, adolescenti se drugačije nose sa stresom.

Glavni ciljevi ovog istraživanja su:

1)      Istražiti hipotezu da razvojni kontekst oblikuje percepciju i stil sučeljavanja sa stresom.

2)      Ispitati učinke dobi i spola na percepciju i stilove suočavanja kod stresa kod adolescenata.

Vezano uz prvi cilj, pretpostavili su da će adolescenti u Europi i Sjevernoj Americi pokazati manju razinu stresa u odnosu na one u Aziji, Južnoj Americi i na Istoku. Vezano uz drugi cilj, pretpostavili su da žene imaju veću razinu stresa u odnosu na muškarce, te da stariji adolescenti imaju veću razinu stresa od onih mlađih.

Uzorak im je predstavljalo 11,035 adolescenata iz 18 zemalja (Kostarika, Hrvatska, Češka, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Hong Kong, Italija, Koreja, Pakistan, Peru, Poljska, Rusija, Španjolska, Turska i SAD). Iz svake zemlje uzelo se po 300 adolescenata približno jednakih dobi (15 godina) i iz istih socijalnih uvjeta života.
Vezano uz budućnost i stres vezan uz školu za istraživanje se koristio Problem Questionnaire koji procjenjuje percepciju 64 manjih stresora u različitim područjima. Potvrdna faktorska analiza na ovom uzorku potvrdila je sljedećih sedam područja stresa u svakodnevnom životu: problemi u školi, problemi sa budućim pitanjima, problemi s roditeljima, problemi s vršnjacima, problemi tijekom slobodnog vremena, problemi vezani uz njih same te problemi vezani uz romantične veze. Vezano uz suočavanje s budućnošću i stres vezan uz školu za istraživanje se koristio Coping Across Situations Questionaire koji procjenjuje dvadeset strategija suočavanja kroz osam problematičnih domena: škola, profesori, budućnost, roditelji, vršnjaci, slobodno vrijeme, svoja ličnost i romantične veze. Potvrdna faktorska analiza na ovom uzorku potvrdila je sljedećih tri područja stila suočavanja s problemima: traženje podrške, emocionalni izlaz te povlačenje/poricanje.

Ovim istraživanjem došli su do zaključka da se među ovim adolescentima mogu formirati tri regionalne skupine koje se razlikuju s obzirom na zemljopisnu blizinu zemlje i različit socioekonomski status. Adolescenti u kontinentalnoj grupi (sjeverni i zapadni dijelovi Europe i SAD) dijele razvojno središte odrastanja u industrijaliziranoj naciji u kojoj je potvrđen individualan izbor karijere, a osobno se postignuće poštuje. Adolescenti u Istočnoj/Azijskoj skupini (Hrvatska, Češka, Estonija, Poljska i Rusija) su odrastali u zemljama koje su bile pod jakim utjecajem povećane industrijalizacije, društvenih prevrtanja i promjena u tradicijskim vrijednostima. Naposljetku, adolescenti u Južnoj grupi (Kostarika, Peru, Pakistan, Turska; Francuska, Italija i Španjolska) su odrastali u zemljama s nižom razinom individualizacije, s nižim BDP-om i većim obiteljima. U svih 18 zemalja, adolescenti se više stresiraju oko budućnosti, nego oko škole. Većina adolescenata iz ovog istraživanja pokazali su visok stupanj straha za buduće školovanje, i strah da neće moći izabrati fakultet po svom izboru. Mali dio adolescenata u strahu je da će biti nezaposleni, a jedan dio je u strahu da neće moći kombinirati buduću karijeru s brakom i obitelji. Razine stresa pokazale su se višima kod adolescenata u Južnoj grupi no u Istočnoj/Azijskoj. Zbog viših socioekonomskih statusa, adolescenti iz Južne grupe žele jednog dana i sami postati novčano neovisni da bi zadovoljili uvjete života na jugu. Adolescenti u Istočnoj/Azijskoj skupini pokazuju visoku razinu stresa vezanu uz budućnost, točnije, zbog pravilnog odabira daljnjeg školovanja ili podbacivanja u istom. Također, pokazali su i visoku razinu stresa vezano uz školu, jer kako nam je poznato, kod njih se stavlja veliki fokus na samo obrazovanje. Adolescenti u kontinentalnoj grupi pokazali su najmanje razine stresa i što se tiče budućnosti, i što se tiče školovanja. Za njih je najvažnije da mogu istražiti svoje mogućnosti. No s druge strane, ipak ih brine u kojem će pravcu krenuti nakon što završe osnovno školovanje. Najveći stresor kod obrazovanja za njih je taj da imaju što veći uspjeh. Adolescenti koji su odrasli u kulturama koje naglašavaju obiteljske veze i daju adolescentima malu autonomiju i slobodu istraživanja bili su više zabrinuti za svoju budućnost. S druge strane, adolescenti koji su odrastali u kulturama koje podupiru pojedinačne izbore i nude povoljnije prilike bili su manje zabrinuti za svoju budućnost. Većina studenata bolje se nosi s stresom vezanim uz školovanje, no onim vezanim uz budućnost.

Ovim istraživanjem došli su i do zaključka da su stariji adolescenti više pod stresom od onih mlađih. Također, i da su žene pod većim stresom od muškaraca. To da su žene pod većim stresom oko dobrih ocjena još potječe od davnih vremena, kako su se one uvijek trebale s muškarcima boriti za određeno radno mjesto.
Što se tiče suočavanja s stresom, većina adolescenata koriste prijatelje i obitelj kao podršku. Neki adolescenti svoje probleme rješavaju izbacivanjem tog iz sebe npr. vikanjem, plačem, a neki ih rješavaju sportom, plesom i sl. (emocionalni izlaz). Najmanji broj adolescenata koristio je povlačenje/poricanje kao način suočavanja sa stresom.

Razvitkom svijeta, razvijaju se i nove mogućnosti. A nove mogućnosti zadaju nove probleme. Nažalost, to često rezultira povećanim stresom kod većine adolescenata. Sto stvari koje treba obaviti, sto stvari o kojima treba razmišljati. Obrazovni sustav nam u tome nažalost ne pomaže, već nas na neki način i ograničava. Živimo u svijetu di se trebamo boriti jedni protiv drugih, gdje trebamo dobro promisliti svaki svoj sljedeći korak, i gdje bez većeg truda nećemo postići ništa. Iako je to s jedne strane dobra stvar, s druge strane izaziva sve veći stres u nama.

Jeste li vi pod stresom i zašto? Kako se vi borite sa svojim stresom? 

Više o članku možete pronaći u članku: Differences in agency? How adolescents from 18 countries percieve and cope with their futures (https://bib.irb.hr/datoteka/655771.stress_coping_cross-cultural.pdf)

Povezanosti obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece

Živimo u doba kad su najbitnije ocjene kao podloga za daljnje obrazovanje, za budući posao i samo budućnost. Danas, djeca su pod sve većim pritiskom, te svaki korak koji učine oblikovat će njihovu budućnost. Prema nekim istraživanjima, djeca su danas pod istom dozom stresa kao i pacijenti u psihijatrijskim ustanovama 70-ih. Pritisak dolazi sa svih strana, od obrazovnog sustava, od profesora te od samih roditelja. To djecu dovodi do toga da i sama uvijek žele više, bolje i kvalitetnije. No tanka je granica između pozitivnog i negativnog perfekcionizma. Perfekcionizam se može definirati kao težnja za nepogrešivošću koja može imati negativne posljedice za funkcioniranje pojedinca.
Pa koliku ulogu zapravo roditelji imaju u svemu tome? Pomažu li oni ili odmažu u procesu obrazovanja svoje djece?

Cilj istraživanja Povezanosti obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece bio je utvrditi povezanost obrazovnih očekivanja roditelja, te dječjih procjena roditelja s pojedinim dimenzijama perfekcionizma djeteta. Profesorice Mia Grbavac i Ana Slišković pobliže su istražile ovaj problem. Za svoje istraživanje iskoristile su uzorak od 93 obitelji, 93 učenika od prvog do četvrtog razreda i njihovih roditelja.

Obrazovna očekivanja roditelja i roditeljsko ponašanje prema djeci mogu voditi problemima u prilagodbi djece, pa tako i u razvoju negativnih aspekata perfekcionizma. Iako se na perfekcionizam gleda kao na jednodimenzionalan konstrukt koji najbolje definira težnja za nepogrešivošću, on zapravo ima višedimenzionalnu prirodu. Osnovne dimenzije perfekcionizma su: pretjerano visoki osobni standardi, pretjerana zabrinutost oko pogrešaka u izvedbi, sumnja u kvalitetu vlastite izvedbe, pretjerano naglašavanje preciznosti, reda i organizacije, te uloga očekivanja i procjene od strane roditelja. Postoje i pozitivni i negativni aspekti perfekcionizma. Osoba s visokom razinom pozitivnog perfekcionizma postavlja sebi visoke zahtjeve, radi veoma savjesno i odgovorno, trudeći se da dosegne postavljene ciljeve. S druge strane, osnovne manifestacije neadaptivnog perfekcionizma su: previsoko postavljene ambicije, često u neskladu s sposobnostima, obuzetost pogreškama, nesigurnost u vezi s akcijom koju treba poduzeti, te stalno nezadovoljstvo postignutim. Također, negativan perfekcionizam može dovesti i do različitih poremećaja. 

Prema mišljenju perfekcionista, roditelji tj. roditeljski stil odgoja glavni su razlog njihova perfekcionizma. Tu se ističu dvije dimenzije roditeljskog ponašanja: roditeljska kontrola i emocionalnost. Emocionalna toplina i prihvaćanje od strane roditelja pozitivno utječu na razvoj djeteta, dok pretjerana kontrola sputava dijete i time negativno utječe na njegov razvoj. Također, obrazovna očekivanja roditelja mogu igrati veliku ulogu u razvoju perfekcionizma. Visoka očekivanja roditelja mogu biti popraćena prihvaćanjem i toplinom ili nekonzistentnim nagrađivanjem i kažnjavanjem. Međutim, postoje i roditelji čija su visoka očekivanja povezana s kritikama, kaznama ili nedostatkom prihvaćanja i topline ako dijete ne zadovolji njihove visoke standarde. Budući da su djeca izuzetno osjetljiva na kritike svojih roditelja, takvim ponašanjem se kod djece može razviti negativni perfekcionizam. Prema Modelu socijalnih očekivanja djeca uče da mogu dobiti roditeljsku ljubav i odobravanje samo ukoliko budu savršena. Kada takvo dijete nije u stanju ispuniti roditeljska očekivanja, ono razvija kronični osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Roditeljsko zanemarivanje, također, može dovesti do istog ishoda. Takvi roditelji nemaju nikakva očekivanja od djeteta i ne daju mu nikakve smjernice, zbog čega djeca sama sebi počinju postavljati visoke standarde i ciljeve.

U istraživanju su profesorice Mia Grbavac i Ana Slišković za mjerenje koristile nekoliko upitnika. Za roditelje koristile su Skalu obrazovnih aspiracija i očekivanja za adolescente (SEAEA), čime su se provjeravala tri faktora: Očekivanje i vrednovanje školovanja, Priprema za školska postignuća te Promjenjivost očekivanja i aspiracija. Tu su se provjeravale činjenice poput: Realno je očekivati da će moje dijete završiti fakultet.; Moja očekivanja prema obrazovanju mog djeteta mijenjaju se kako ono odrasta.; Potičem svoje dijete da istraži različite fakultete i sveučilišta. Učenici su ispunjavali Upitnik za procjenu roditeljskog ponašanja-CRPBI-57, gdje su procjenjivali ponašanje svojih majki i očeva. Tu su se mjerile temeljne dimenzije roditeljskog ponašanja: 1) emocionalnost (prihvaćanje, odbacivanje djeteta); 2) psihološka kontrola i 3) bihevioralna kontrola. Učenici su, također, ispunjavali Višedimenzionalnu skalu perfekcionizma-MPS-F, gdje se perfekcionizam mjeri kroz šest dimenzija: osobni standardi, zabrinutost zbog pogrešaka, roditeljska očekivanja, roditeljska prigovaranja, dvojba u vlastitu izvedbu te organiziranost.

Rezultati istraživanja pokazali su povezanost između različitih dimenzija pefekcionizma, s jedne, te obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja, s druge strane. Pokazalo se da su značajni korelati pozitivnih aspekata perfekcionizma očekivanje i vrednovanje obrazovanja roditelja, sudjelovanje majke u pripremi za obrazovna postignuća te dječja procjena prihvaćanja od strane roditelja. U negativnim aspektima perfekcionizma značajno su povezani dječja procjena prihvaćanja, psihološke i bihevioralne kontrole od strane roditelja te očeva promjenjivost obrazovnih očekivanja. Nadalje, rezultati su pokazali da su pojedinačne mjere pozitivnog perfekcionizma, te pozitivni perfekcionizam pozitivno povezani s očekivanjem i vrednovanjem obrazovanja roditelja. Dakle, djeca će, u prosjeku, sama sebi postavljati više osobne standarde te biti u svom djelovanju organiziranija što su očekivanja i vrednovanja obaju roditelja veća. Također, rezultati pokazuju da majke, u prosjeku, više sudjeluju u pripremi djeteta za obrazovna postignuća u odnosu na očeve, te djeca procjenjuju da ih majke više prihvaćaju kao i da pokazuju više psihološke kontrole u odnosu na očeve.

Smatrate li da neki roditelji pretjeruju u očekivanjima kod svoje djece? Što je po vama pravilno podržavanje djeteta?
Jeste li se ikada susreli kod koga su roditeljska očekivanja izazvala negativan perfekcionizam?

Više o članku možete pronaći u članku: Povezanosti obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece autorica Mie Grbavac i Ane Slišković (http://hrcak.srce.hr/169723) 

Zlostavljanje djece: oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanje

Zlostavljanje djece često se provlači po novinama, te je čest problem današnjice. Iako nekad normalno (udaranje zločeste djece), danas je dobilo potpuno nov smisao. Danas se zlostavljanje djece odnosi na fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zanemarivanje djece. Razvitkom društva, javilo se sve više organizacija koje pozivaju djecu da se jave u slučaju zlostavljanja, te se broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja povećao. Da bi se sam broj zlostavljanja smanjio, istom se treba posvetiti odgovarajuća pozornost. 

Kao budućem učitelju, i na meni je da pokušam otkriti takvo ponašanje, a ako sam u mogućnosti, zaustaviti ga ili sama, ili se obratiti nekome tko može. Za ovaj osvrt odabrala sam članak dr.sc. Renate Miljević-Riđički, koja govori o oblicima zlostavljanja i njihovom prepoznavanju. Važno je da smo svi svjesni onoga što se događa oko nas, te da djelujemo, ne da samo pasivno gledamo, i čekamo kada će netko nešto napraviti umjesto nas.

Razlikujemo četiri osnovna oblika zlostavljanja djece: fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zanemarivanje, tj. zapuštanje djece. Započet ćemo sa fizičkim zlostavljanjem. To je zlostavljanje gdje se djetetu namjerno nanose povrede: udaranjem, tresenjem, stezanjem, griženjem i sličnim. Također, nasilno hranjenje, grubo presvlačenje te samo grubo postupanje s djetetom također spadaju pod fizičko zlostavljanje, koje može prouzročiti modrice, opekotine, frakture, te raznorazne povrede koje su ponekad i smrtne. No povrede ne moraju biti uzrokovane samo šakom, rukom, glavom, nogom ili sl., one mogu biti uzrokovane i štetnim lijekovima, drogom ili alkoholom. Fizičko zlostavljanje u djece često rezultira dugogodišnjim oporavkom od emocionalne traume. No dijete ne mora biti izravno fizički zlostavljano, može biti i svjedok zlostavljanja u obitelji. Djeca koja žive u nesređenim obiteljskim okolnostima, sama često postaju zlostavljači. To možemo vidjeti već u predškolskoj dobi kod djece koja napadaju drugu djecu. Također, fizičko zlostavljanje djeteta može početi već u prenatalnom periodu gdje se koristi fizički napad kao odgovor na pokrete fetusa, zanemarivanje i nezaštićivanje fetusa od alkohola, nikotina, droga i sl. te namjerno izazivanje pobačaja. U usporedbi s ostalim oblicima zlostavljanja, ove znakove najlakše je uočiti i prepoznati po čestim ozljedama te skrivanjem istih, otežanim i bolnim pokretima, te sklonosti samoranjavanju, povlačenju ili agresiji, bježanju od kuće i sl. Dijete koje je emocionalno zlostavljano ne dobiva pažnju ili ljubav, ili mu se neprestano prijeti i ruga, te ga se omalovažava. Roditelji koji uopće ne pokazuju ljubav i privrženost, već stalno viču, prijete i kritiziraju dijete, gdje dijete gubi povjerenje u sebe i postaje nervozno i povučeno, emocionalno zlostavljaju svoje dijete. Nedostatak povjerenja u sebe i druge, povlačenje i agresija; nervozni postupci; nepovjerenje u druge; poremećaji spavanja; poremećaji hranjenja; tikovi; bježanje od kuće te pokušaji samoubojstva su znakovi emocionalnog zlostavljanja. Seksualno zlostavljanje je ako odrasla osoba osoba prisiljava dijete da sudjeluje u bilo kojem obliku seksualne aktivnosti: ljubljenju, dodirivanju genitalija ili grudi, snošaju, oralnom seksu ili gledanju i pokazivanju pornografskog materijala. Ono može imati izrazito štetne i dugotrajne posljedice, kako seksualno zlostavljana djeca mogu i sama postati napadači. Također, seksualno zlostavljanje nije samo između odrasle osobe i djeteta, već ga može počiniti i dijete djetetu. Znakovi seksualnog zlostavljanja su sljedeći: problematično ponašanje; smanjene kognitivne sposobnosti i školsko postignuće; slaba socijalna prilagodba; depresivni i suicidalni simptomi; impulzivne reakcije te nezadovoljavajući odnosi u obitelji. Također, tu još možemo dodati i medicinske indikatore zlostavljanja: prisutnost sjemena; genitalne i analne povrede; trudnoću; pozitivan test na sifilis ili gonoreju; HIV-infekciju te naglašeno povećan otvor himena u odnosu na dob, uz povrede himena ili zaliječene povrede i ožiljke bez adekvatnog objašnjenja kako su one nastale. Postoji i složeniji i teži oblik seksualnog zlostavljanja, incest. Žrtve incesta podložne su cijelom nizu psiholoških problema dugi niz godina: depresivnim simptomima; osjećaju obilježenosti, otuđenosti i izoliranosti; problemu samopoštovanja; poteškoćama u interpersonalnim odnosima i socijalnoj prilagođenosti; problemima sa seksualnošću; negativnim osjećajima; strahu i anksioznosti; pretjeranoj brizi za sigurnost drugih te psihosomatskim simptomima. Do zanemarivanja, tj. zapuštanja djece dolazi kada roditelji ne zadovoljavaju osnovne dječje potrebe, kao što su primjerena hrana, odgovarajuća odjeća, toplina i medicinska njega. Dijete koje je zanemareno često izgleda bijedno, tj. ima zapuštenu i neodgovarajuću odjeću, prljavu kosu i sl., izgladnjelo je, agresivno se ponaša, ima problema s hranom, povlači se u sebe, često je pospano, te ima teškoće sa svladavanjem školskog gradiva. Djeca koja su zanemarivana tri do pet godina pokazivala su sljedeće poremećaje u ponašanju: kriminalitet; skitnju; poremećen odnos prema školi; bježanje od kuće te prekomjerno uživanje alkohola.

Uzroci zlostavljanja dolaze iz svih smjerova. Njihove uzroke možemo pronaći u okolnostima vezanima uz iskustva iz djetinjstva, neadekvatnu roditeljsku skrb, same odnose u obitelji, te društvene stresove. Iz različitih izvora saznajemo da je zlostavljanje djece proizvod složene interakcije karakteristika roditelja te socijalnih uvjeta i kulture u kojoj se oni nalaze.

Kao što sam već spomenula, zlostavljanje je velik problem današnjice. Ono se prenosi s generacije na generaciju, s roditelja na dijete, s počinitelja na žrtvu zlostavljanja. I iako se često upozorava na različite slučajeve zlostavljanja, ono se često i zanemaruje. Uvjereni smo da će se uvijek naći netko tko će se umjesto nas pozabaviti tim problemom. No da bi se ono bar djelomično iskorijenilo, trebamo svi udružiti snage i pomoći da se ono otkloni. Poduzmimo nešto zajedno! 

Više o članku možete pronaći u članku: Zlostavljanje djece: oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanj autorice Renate Miljević-Riđički (http://hrecak.srce.hr/32356)

Televizijski program kao nastavno sredstvo u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija

21. stoljeće donijelo je i novi tehnološki napredak; televiziju, Internet, video igrice i sl. Tehnologija se mijenja iz dana u dan, a mi smo svakim danom sve više vezani uz nju. Kako i sve ostalo, tako nas i televizijski program prati od najmlađih dana pa sve do starosti. Iako tek rođeni, upijamo informacije sa svih strana, pa tako i od televizije u pozadini. Što smo stariji, sve više shvaćamo bit televizije i sve smo vezaniji uz njezine zabavne sadržaje. Kao djeca počinjemo s crtićima, a kako odrastamo, tako se usredotočujemo na sve složenije programe, filmove, serije i slično. Također, sve više slobodnog vremena provodimo pred tim medijem, iako toga nismo ni svjesni. Televizija utječe na naša razmišljanja, stavove i poglede na svijet. Kroz razne medije učimo, zabavljamo se i kratimo vrijeme. Iako nam većinom televizija predstavlja razonodu i odmor, ona može imati i pozitivne učinke na nas. Naime, televizijski program nam pruža mnogo informativnih sadržaja, no mi se nekako, uvijek, okrećemo onima zabavnih sadržaja. Da bi medijske kompetencije imale pozitivan učinak na nas, trebamo biti medijski pismeni. Kao budućoj učiteljici, smatram da je ovo tema koja će se jednog dana doticati i mene same. Kako se razvijamo, razvija se i tehnologija, a samim time i naša struka. U ovom sam se osvrtu odlučila baviti člankom vezanim uz medije, tj. televizije, kako ona utječe na nas, te kako je možemo iskoristiti u pozitivne svrhe. 

Već se duže vrijeme priča o uvođenju medijske kulture u nastavni program. To jest, medijska kultura uvedena je u nastavni program, no samo u sklopu nastave hrvatskog jezika, te joj se ne pridodaje mnogo pažnje. Viša asistentica komunikologije, dr.sc. Tijana Vukić, te studentica apsolventica diplomskog studija Kultura i turizam, Iva Youens pobliže su istražile ovaj problem i napravile istraživanje na temu televizijskog programa kao nastavnog sredstva u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija. Ciljevi njihovog istraživanja bili su utvrditi imaju li učenici šestog razreda temeljne televizijske medijske kompetencije, stavove nastavnika o važnosti te teme, njezinom uvođenju u obvezne predmete te koliko je sadržaja na tu temu trenutno zastupljeno. Iz prijašnjih istraživanja, utvrđeno je da učenici nemaju razvijene temeljne medijske kompetencije koje se odnose na televiziju, te je koriste uglavnom za zabavu. Njih je najviše zanimalo kako to možemo promijeniti, te su nakraju i došle do konkretnih i odmah primjenjivih rješenja, uvodeći male, financijski ne zahtjevne, mjerljive i istog trena provodljive promjene. No o tome malo kasnije.

Medijska pismenost kao ishod medijskog odgoja i obrazovanja, a koja podrazumijeva znanje o tome kako primiti, obuhvatiti, analizirati i vrednovati medijske poruke, te koja se tumači kao pismenost 21. stoljeća, tom uzrastu potrebna je zbog sveprisutnosti medija u društvu koji utječu na oblikovanje mišljenja, uvjerenja i stajališta te koji su svakidašnji izvor zabave, odmora i obrazovanja. Medijska pismenost pretpostavlja hrabrost suprotstavljanja nametnutome, tj. kako pronaći potrebno, ali kako to i kritički vrednovati. Njihov rad ograničen je izborom televizije kao masovnog medija, jer djeca najveći dio medijskog vremena provode ispred istog. Činjenica je da današnja djeca ne mogu zamisliti život bez televizije, a time ona dobiva veliku moć nad njima. To loše utječe na djecu jer oni nemaju razvijenu svijest o negativnim učincima same televizije, kako na njihovo zdravlje, tako i na odnose.

Dr.sc. Vukić i studentica Youens na taj problem gledale su kroz oči pedagogije i komunikologije, no svojem istraživanju pristupile su iz perspektive razvojnog problemskog istraživanja. Testirale su tri temeljne i tri pomoćne hipoteze. Za uzorak su koristile učenike šestog razreda OŠ Vidikovac iz Pule. Prva temeljna hipoteza glasi: Učenici petih i šestih razreda osnovne škole nemaju temeljno teorijsko znanje o televiziji ni temeljne sposobnosti za korištenje njezinih sadržaja. Ta se hipoteza ispostavila točnom, jer su rezultati pokazali da učenici ne poznaju terminologiju, te ne znaju klasificirati medije niti odrediti sve medijske vrste. Prva pomoćna hipoteza glasi: Količina vremena koju učenici provode pred televizorom neprimijenjena je. Ta hipoteza također se ispostavila točnom jer djeca u prosjeku provedu oko 4 sata dnevno gledajući televiziju. Druga pomoćna hipoteza glasi: Učenici koriste televiziju pretežno u zabavne svrhe. 72% učenika odgovorilo je da televizija služi dobivanju informacija zabavnog karaktera, što potvrđuje drugu pomoćnu hipotezu. Treća pomoćna hipoteza: Televizijski sadržaji koje učenici koriste neprimjereni su njihovoj dobi, također je točna, što potvrđuje lista najgledanijih televizijskih sadržaja (Sulejman Veličanstveni, Tajne i CSI). Druga i treća temeljna hipoteza odnose se na nastavnike i aktualni Nastavni plan i program. Druga temeljna hipoteza glasi: Nastavnici ne koriste sve mogućnosti televizijskog programa u nastavi i nisu osjetljivi na uvođenje dodatnog sadržaja u svoje predmete, a treća: Aktualni Nastavni plan i program dovoljno je fleksibilan za brzo i lako uvođenje televizijskog programa kao nastavnog sredstva za stjecanje medijskih kompetencija. Druga temeljna hipoteza ispostavila se točnom, te su dr.sc. Vukić i studentica Youens iz razgovora s profesorima saznale da je to problem preopširnosti i preopterećenosti Nastavnog plana i programa. No, 90% nastavnika pokazalo je volju i spremnost za intervenciju povećanog korištenja televizije u nastavu jer su svjesni neophodnosti uvođenja medijskoga odgoja u osnovne škole. Time dolazimo do treće temeljne hipoteze, te su voditeljice ovog istraživanja došle do rješenja kako uvesti medijski odgoj u svakodnevno obrazovanje. Zaključile su da se to može lako postići kroz domaću zadaću. Predložile su da se u sve obvezne predmete uvedu najmanje dvije domaće zadaće mjesečno koje će uključivati usvajanje, utvrđivanje ili provjeru novoga znanja metodama gledanja televizijskog sadržaja kao nastavnog pomagala i korištenja televizora kao nastavnog sredstva sa svrhom stjecanja i razvoja medijskih kompetencija. Matematičkom računicom došle su do količine potencijalnih sati za razvoj i stjecanje medijskih kompetencija na nastavi te količine ukupnog nastavnog vremena provedenog uz televizijski sadržaj. Ta suma iznosi 26,6 sati mjesečno, tj. 931 sat godišnje. To se odmah može implementirati u nastavni proces, bez velikih dodatnih napora učenika i nastavnika. Na stjecanje i razvoj televizijskih medijskih kompetencija utrošilo bi se 11,5% više od ukupnog vremena nastavnih sati svih obaveznih predmeta godišnje, što bi zapravo značilo da je aktualni Nastavni plan i program dovoljno fleksibilan za brzo i lako uvođenje televizijskog programa kao nastavnog sredstva za stjecanje medijskih kompetencija.

Televizija izravno utječe na formiranje djetetovog identiteta i njegovih sklonosti. Da bi televizija imala pozitivan učinak, trebalo bi poznavati sve pozitivne i negativne strane iste. Televizija može biti veoma poučna ako se koristi na pravilan način, tj. bitno je djecu od samog početka poučavati o njoj. Da bi se postigli najoptimalniji rezultati, znanstvenici i stručnjaci ponavljaju da je medijsko obrazovanje nužno sustavno uvesti u osnovne škole. Slobodno se vrijeme djece, kojeg ionako najviše vremena provode pred televizijom, može usmjeriti prema razvijanju svijesti o drugim društvenim funkcijama televizije što će ih osposobiti za samostalno reguliranje televizijskog sadržaja kojega prate. 

Po mom mišljenju, medijsku pismenost nije važno uvesti samo u škole, već bi se tim pitanjem trebali pozabaviti i sami roditelji, te početi pratiti što njihova djeca gledaju i odvraćati im pažnju od neprimjerenih sadržaja. I iako djecu treba naučiti medijskoj pismenosti, s druge strane, treba je i odvojiti od nje. Živimo u takvo doba, da su nam tehnologija i mediji prijeko potrebni za normalan život, no zaboravili smo na pravo djetinjstvo. Djeca više ne provode vrijeme s drugom djecom igrajući se na ulici. Pravo je čudo vidjeti neko dijete na igralištu. Sjećam se, dok sam ja bila dijete, vrijeme sam provodila igrajući se s drugom djecom kad god sam stigla, odnosno do kada se „svijetla nisu upalila“. Dolazila sam kući sva zaprljana, izgrebana, ali s osmjehom na licu. Današnja djeca samo sjede za računalima, igrajući video igrice, ili gledajući televiziju. Normalan razgovor oči u oči postao je nepoznanica, te se sve odvija preko društvenih mreža. Moja generacija tek se kasnije susrela sa svom tom tehnologijom, bar što se društvenih mreža tiče, te smo imali kvalitetnije djetinjstvo nego djeca danas, iako nam medijska pismenost u školama nije bila poznata. Smatram da je važnije da djeci pružimo pravo sretno djetinjstvo, te ih pokušamo odvojiti od televizije do što kasnijeg perioda odrastanja. U životu su nam bitniji socijalni odnosi od medijske pismenosti i televizije. Televizija nam nikud neće pobjeći, dok bi se neka prijateljstva zbog iste mogla i ugasiti. Prava sreća se nalazi u dobrim međuljudskim odnosima, a ne u onome što nam mediji pokušavaju nametnuti.

(...)

I ne pokušavaj više odrasti.

Nego se zaigraj.

Zaigraj se beskrajno

S ovim svijetom.

Kao s gumenom loptom...

I teci.

Teci bistrim potokom djetinjstva.

Kao da nikada nećeš postati.

Velika, prljava i mutna rijeka...

                                   Saša Užarević

Više o samoj temi možete pronaći u članku: Televizijski program kao nastavno sredstvo u stjecanju osnovnoškolskih medijskih kompetencija autorica Tijane Vukić i Ive Younes (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=209591)